tema koja je uvijek zanimljiva; astrologija, crkva, bog i znanost, a zapravo su kroz veći dio povijesti bili dio istog pogleda na svijet, tek kasnije, razvojem moderne znanosti i drukčijih pogleda, ta su se područja počela razdvajati i uzimati kao nešto odvojeno ili čak suprotstavljeno, što je skroz bedasto.
meni je ta tema i osobno zanimljiva jer sam nekad htio biti svećenik :D. crkva, teologija i simbolika me zanimaju zadnjih skoro 30 godina, jer su bog, svemir, priroda i čovjek oduvijek bili potpuno povezani, zapravo su isto. cijelo vrijeme se i pomalo čudim jer je nevjerojatno kako se danas gleda na ovu temu, kao da se radi o nekim potpuno odvojenim svjetovima, a ne o različitim načinima pokušaja razumijevanja iste realnosti.
u mnogim starim, pretežno europskim crkvama postoje astrološki simboli, što uopće nije čudno za vrijeme u kojem su nastajale jer u srednjem vijeku nije postojala podjela kakvu imamo danas između religije, znanosti i astrologije. sve se promatralo kao dio iste slike svijeta – i zapravo jest tako. zvijezde, planeti i ciklusi prirode smatrali su se dijelom božanskog reda, a njihovi simboli su se koristili kao način prikazivanja vremena, ritma života i povezanosti neba i zemlje.
u tom razdoblju astronomija i astrologija još nisu bile razdvojene discipline, a ljudi koji su proučavali kretanje planeta bili su istovremeno i astronomi, astrolozi, matematičari, liječnici i filozofi. kretanje nebeskih tijela računalo se pomoću matematike i geometrije, jer je već tada bilo jasno da se planeti kreću u pravilnim i ponavljajućim ciklusima koji se mogu promatrati i računati. nebo je, drugim riječima, funkcioniralo kao veliki svemirski sat, što ono i jest.
promatranje neba i astrologija u praksi nisu služili samo filozofskim ili religijskim pitanjima, već su se koristili za određivanje kalendara i blagdana, za poljoprivredu i radove u prirodi, za medicinu, prognozu vremena, a dijelom i za navigaciju i orijentaciju. također, astrologija se koristila za donošenje političkih odluka, savjetovanje vladara, kraljeva i odabir povoljnih trenutaka za važne akcije i poduhvate. nebo je uglavnom služilo kao svojevrsni kozmički sat i kalendar prema kojem se ravnao velik dio života.
zato se u sakralnoj umjetnosti, u smislu simbolike univerzalnog poretka često pojavljuju zodijački znakovi, kalendarski ciklusi i drugi nebeski motivi. u mnogim katedralama zodijak je bio dio takozvanog kozmičkog kalendara – prikaza ciklusa godine u kojem su znakovi zodijaka povezani s mjesecima, godišnjim dobima i radovima kao što su sjetva, žetva i još mnogo toga. na taj je način crkvena umjetnost prikazivala ritam godine i povezanost neba, prirode i svakodnevnog ljudskog života.
primjeri toga postoje diljem europe; na dijelovima mnogih romaničkih i gotičkih katedrala nalaze se reljefi zodijačkih znakova čime se zapravo vizualno pokazuje ideja koja je tada bila općeprihvaćena; čovjekov život odvija se unutar većeg reda prirode i svemira kao takvog.
i Isus se u ranom kršćanstvu ponekad prikazivao kroz solarne motive, jer je simbolika sunca (svjetla i života) bila razumljiv način da se izrazi ideja krista kao ‘svjetla svijeta’ (‘ja sam svjetlost svijeta’). neki rani kršćanski prikazi koriste motiv krista kao sol invictusa, nepobjedivog sunca, što pokazuje koliko su simboli prirode i svemira bili duboko utkane u religijski jezik tog vremena te nisu bili shvaćeni kao nešto suprotno vjeri, nego kao jezik kojim se prikazivao red stvaranja. svemir nije bio odvojen od boga, nego njegova najuzvišenija manifestacija, a tadašnje je shvaćanje svijeta vjeru, astrologiju i promatranje neba doživljavalo kao dijelove iste cjeline. svemir je bio zamišljen kao uređen sustav zakonitosti, onoga što danas nazivamo kozmičkim zakonima prirode.
ta je ideja zapravo vrlo bliska i modernoj znanosti; današnja fizika govori o preciznim zakonima koji upravljaju svemirom; gravitaciji, orbitalnim zakonima, elektromagnetizmu, a razlika je u tome što je srednjovjekovni čovjek taj red doživljavao i simbolički i duhovno, dok ga moderna znanost gleda matematički i eksperimentalno. u srednjovjekovnim školama i sveučilištima postojala je i vrlo jasna znanstvena struktura obrazovanja; studenti su prvo učili trivium (gramatika, retorika i logika), a zatim quadrivium: aritmetiku, geometriju, glazbu i astronomiju. astronomija je pak povezivala matematiku, promatranje neba i razumijevanje ciklusa vremena, dok je astrologija bila interpretativni momenat tog znanja, način na koji se ritmovi i dinamika svemira povezuju s prirodom i ljudskim životom.
vrlo je jednostavno; mi smo naprosto dio svemira i astrofizika potvrđuje da su elementi od kojih je sastavljeno naše tijelo nastali u unutrašnjosti zvijezda. drugim riječima, ono što su stari ljudi osjećali intuitivno, da smo itekako povezani sa svemirom – moderna znanost potvrđuje na svoj način. tek kasnije, s razvojem drukčijih znanstvenih i inih pogleda, počelo je razdvajanje tih područja. posebno nakon renesanse i znanstvene revolucije, kada se svijet počeo promatrati prvenstveno kroz matematiku, mjerenje i eksperimente. astronomija se tada odvojila od astrologije i razvila u modernu znanstvenu disciplinu.
mnogi astrolozi i ljubitelji astrologije istu nazivaju najstarijom znanošću ili majkom svih znanosti, no znanost kao sustav nastaje tek u 16. – 17. stoljeću, dok astrologija postoji gotovo pet tisuća godina, razvijajući se još u drevnim civilizacijama mezopotamije. astrologija zapravo pripada jednom od najstarijih načina razumijevanja svijeta; prati kretanje planeta, međusubne odnose i dinamike, aspekte, bilježi njihove cikluse, uspoređuje događaje kroz vrijeme i tumači kako se ti ritmovi povezuju s događajima u prirodi i ljudskom životu, i upravo je kroz tu potrebu za promatranjem i tumačenjem kroz povijest itekako poticala razvoj astronomije, matematike i kalendara te oblikovala čovjekov način promatranja prirode, vremena i ciklusa koji upravljaju životom.
u tom smislu astrologiju možemo promatrati kao preteču klasične i moderne znanosti; kao jedan od izvora iz kojeg su se kasnije razvile discipline koje danas nazivamo znanošću.
kako god; astrologija je puno starija od znanosti i svakodnevno kroz utjecaj i tumačenje planeta itekako utječe na istu. ona barata arhetipovima; univerzalnim obrascima iskustva i ponašanja koji se ponavljaju kroz vrijeme, bliskima onome što je Jung nazivao kolektivnim nesvjesnim. planeti u tom smislu nisu samo fizička tijela, nego simboli određenih principa i dinamika koje prepoznajemo i u prirodi i u ljudskoj psihi.
postoji još jedan bitan momenat, a taj je da znanost ne može izmjeriti svijest; može izmjeriti masu planeta, brzinu, udaljenosti, gravitaciju, može analizirati kemiju mozga i električne impulse u živčanom sustavu i još mnogo toga, ali ne može u epruvetu staviti svijest, iskustvo, doživljaj stvarnosti, smisao, simboliku.
mi nismo odvojeni od svemira, nego smo njegov neraskidivi dio i astrologija to lijepo tumači i prevodi.
uostalom, sve u nama i oko nas stalno kruži, prelazi iz jednog oblika u drugi, mijenja formu, ali ne nestaje. kada na zemlji odradimo ono po što smo došli i život završi, tijelo se vraća zemlji iz koje je nastalo, dok se energija nastavlja kretati kroz svemir iz kojeg je život potekao, ponovno pronalazeći neki novi oblik i neko novo tijelo, pa onda sve opet ispočetka. jednostavno, sve je povezano, sve je u ciklusima i sve se, na ovaj ili onaj način, vraća svom izvoru.
aktualnosti:
stay golden!